Milena Pavlović Barili je ostvarila snažan umetnički izraz koji je obeležio evropsku avangardu četvrte decenije 20. veka, neizmernim bogatstvom likovne misli, oplemenjene poezijom boja. Milena je umetnica istančanog senzibiliteta koja je pitanja i odgovore iskazala na svojim enigmatskim kompozicijama kroz metaforu, simbole i poetsku viziju. Njena snažna umetnička kreativnost ogleda se kroz raznovrsna interesovanja koja su se kretala od crteža, grafika, akvarela, pastela, tempera, ulja do stihova. Po rečima njene majke Danice: „Sve je u Mileninom životu izuzetno, nesvakidašnje – početak, trajanje i kraj“.
Njenu sudbinu odredile su u velikoj meri sudbine njenih roditelja. Majka Danica Pavlović vodi poreklo iz ugledne srpske porodice potomaka Karađorđevića i oca Bruna Barilija, kompozitora, pesnika i muzičkog kritičara, poreklom iz čuvene parmske porodice umetnika. Upoznali su se za vreme studija muzike na Konzervatorijumu u Minhenu.
Milena Pavlović Barili, slikarka i pesnikinja, rođena je u Požarevcu 5. novembra 1909. Bila je izuzetno obrazovana, svestrana i talentovana. Od malih nogu put će je odvesti iz Srbije i rodnog Požarevca u evropske gradove: Parmu, Rim, Pezaro, Bergam i Nicu.
Iz ljubavi prema slikarstvu, već sa dvanaest godina odlazi u austrijski grad Linc u kome će na Majerovoj školi pohađati časove slikanja. Umetničku školu u Beogradu upisuje 1922. godine koju će završiti sa sedamnaest godina. Predavaće joj poznati likovni pedagozi i umetnici: Beta Vukanović, Ljubomir Ivanović i Dragoslav Stojanović. Njen talenat doći će do izražaja na prolećnoj izložbi Umetničke škole gde će izlagati zajedno sa školskim drugovima Đorđem Andrejevićem – Kunom i Lazarom Ličenoskim.
Nakon Umetničke škole u Beogradu želela je da se dalje usavršava u nekom od značajnih centara umetnosti u Evropi. Zato se priprema u privatnoj školi Bloherer za upis na Minhensku Akademiju. Tada nastaje „Autoportret sa majkom“, prema fotografiji iz 1914. Primljena je 1927. na Akademie der bildenden Kunste u klasu profesora Huga fon Habermana; drugi semestar studira kod Franca fon Štuka. Slika „Portret mladića sa psom“, „Portret majke“, „Portret gđe Štuk“. Mileni je Minhenska Akademija pružila znanje, ali nije omogućila da se njena osobenost razvije i ona napušta studije. Tražiće i eksperimentisati put ka sopstvenom likovnom izrazu. U tome će joj pomoći obilazak čuvenih evropskih muzeja.
Rani period njenog slikarstva bio je vezan za školske nazore, za ljude i prirodu koja ju je okruživala. U seriji portreta prepoznajemo filmske zvezde kao što su „Konrad Fajt“, „Rudolf Valentino“, likove iz njene okoline, ali često i njen sopstveni lik kao što je „Autoportret sa belom kapom“. Na toj slici možemo primetiti da se umetnica identifikuje sa glamurom koji je dominirao dvadesetih godina 20. veka. Uporedo sa slikama radi i seriju crteža modnih kreacija izuzetne ljupkosti i elegancije. Model haljina iz 1926. i 1927. karakteriše suptilna linearna stilizacija. Od 1927. do 1930. nastaje nekoliko akvarela: „Maja“, „Sevilja“, „Salomina igra“…, gde je crtež stilizovan, a u njima su sjedinjene vitke obline tipične za art nuvo s’ tonovima karakterističnim za art deko.
Prvu samostalnu izložbu priređuje u Beogradu u Novinarskom domu 1928. na kojoj je izložila 120 radova pretežno dekorativnih: pastel, ulje, olovka i tuš, nastalih tokom školovanja u Beogradu i Minhenu: „Žozefina Beker“, „Duh“, „Večnost“, za koju dobija pohvalne kritike od Sretena Stojanovića i Gustava Krkleca. U Požarevcu radi i predstavlja se 1929. u „Krstinoj kući“, tadašnjoj zgradi Osnovne škole, koju je otvorio Milenin prvi nastavnik crtanja Josip Vučetić. Postaje član likovnog udruženja Lada sa kojima takođe izlaže 1930. i 1931. godine.
Njena želja da bude nastavnik crtanja u svojoj zemlji odbijena je ne samo u Štipu, Velesu i Tetovu, nego i u Požarevcu. Napušta rodni grad i od tada, uglavnom život provodi u Evropi, samo će po koji put posećivati majku i ponovo se otiskivati u svet umetničkih evropskih krugova.
Njeno prvo predstavljanje likovnoj publici van Srbije bilo je u Londonu 1931. u Bloomsbury Gallery gde je izložila 80 slika i crteža. Izložbu joj otvara dr Đurić, jugoslivenski poslanik uz prisustvo Čedomilja Mijatovića i osoblja poslanstva među kojima je bio Sibe Miličić, čiji se portret nalazi u Galeriji MPB.
Milenina mladalačka iskustva su se neprekidno vraćala u Pariz i ona je 1932. ponovo tamo. Prva samostalna izložba u Galerie Jeune Europe bila je prekretnica u njenom umetničkom razvoju i afirmaciji. Takozvani linearno magični period između 1931. i 1936. odlikuje se naglašenim crtežom, svetlim koloritom i unošenjem simbola i sadržaja koji će je privlačiti i u kasnijem periodu. Slika niz enigmatskih kompozicija sa alegorijskim likovima, u kome se antički elementi prepliću sa savremenim.
Na slikama „Sedeća ženska figura pored drveta“, „Enigmatska kompozicija (žena sa probušenim listom)“ , „Žena-devojka sa gitarom“, predstavljeni su imaginarni prostori po kojima lebde stubovi antičkih hramova, koji se, asocirajući na snove, pretapaju jedni u druge i stvaraju utisak lepršave vizije pune simboličkih elemenata, ukazujući na unutrašnji nemir umetnice.
Svet i sam vrh umetničkog i svetlosnog Pariza svedoči, očaran, o Mileni i njenim umetničkim ostvarenjima. De Kiriko u njoj prepoznaje pravac mekog metafizičkog slikarstva. Žan Kasu joj piše predgovor za katalog, Andre Lot savetuje da ostavi portrete za kasnije, a da što više koristi svoju fantaziju. Sam Pol Valeri, prema svedočenju majke Danice, priznaje: „Milena, vi bolje slikate, nego što ja pišem“. Potom slede grupne izložbe u istoj galeriji gde izlaže sa De Kirikom i drugim poznatim slikarima i skulptorima.
Rim je privlačio očevim poreklom i njegovim velikim ugledom koji je imao u umetničkim krugovima, a Pariz svojom nestašnom strašću i neprekidnim pozivom na avanturu, životnu i duhovnu. U oktobru 1932. godine Milena u Galleria d`Arte di Roma priređuje svoju samostalnu izložbu, koja je postala događaj sa veoma velikim publicitetom. Nastaju „Torzo sa krilom“, “Enigmatska kompozicija (Torzo sa maskom i crnom rukom)“…
Među onima koji su prisustvovali otvaranju izložbe bio je i Gutuzo, koji je napisao: „Ko ceni i voli talenat i dušu Bruna Barilija, ne može da ne pristupi s naklonošću slikarstvu njegove ćerke“.
Sledeće 1933. godine sa Marijom Sinjoreli i Adrijanom Pinkerle izlaže u Sala d`Arte de „La Nazione” u Firenci. Italijanski časopis Quadrivio je 1934. objavio pet Mileninih pesama uz kraći uvodni komentar u kome je predstavljena kao kćer Bruna Barilija. Sa italijanskim umetnicima Milena je izlagala na II Quadriennale d’Arte Nazionale u Rimu.
Period od 1936. do 1942. obeležen je promenom umetničkog izraza, okretanjem ka velikim vrednostima prošlosti u slikarstvu ka „metafizičkom“, odnosno „renesansnom“ obrascu. Tako njeno slikarstvo dobija obeležja magičnog i nadrealističkog. Njen crtež postaje neuočljiv i boja preuzima njegovu dekorativnu ulogu. Gama celokupnog njenog slikarstva postaje tamnija.
Milena Pavlović Barili je poslednji put bila u Požarevcu na Svetog Nikolu 1936. godine. Te godine nastaju slike „Autoportret sa gipsanom glavom“, „Devojka sa lampom“, „Devojka sa velom“ i dr.
Ponovo izlaže u Rimu 1937.u Galleria dela Cometa „slikanjem često i po celu noć”, kako piše majka Danica. Predgovor za katalog izložbe piše Emilio Čeki… „Milenina umetnost u osnovi kapriciozna, nestalna, ali bogata smelom i raskošnom ljupkošću…to je umetnost koja je oblikovana od komadića snova i da su takve fantazije nekad odražavali umni i apstraktni ukus“.
Te godine boravi u Veneciji, gde je naslikala svoja ključna platna. Tu su sva ona snoviđenja i fantazije projektovane na renesansnim trgovima, pročeljima renesansnih palata i predela.
„Raskošne kao san i neobuzdane kao mladalačke strasti, odjednom su buknuli požari slikarskih i pesničkih senzacija“. Među njima su „Usnula devojka sa pticom”, „Slikarka sa strelcem” i „Devojka sa lampom”, „Enigmatska mrtva priroda sa krevetom i pticama“, „Devojka sa sokolom“…
I naredna 1938.godina ispunjena je samim remek- delima Mileninog slikarskog opusa. U svojoj usnuloj i nadrealnoj lepoti blistaju: „Venera sa lampom”, „Autoportret”, „Kompozicija” sa časnom sestrom i palatom i crkvom u pozadini. Svakako ili pre svih pažnju pleni „Melanholija” (Brodolom) sa šest leptira gde se naziru katarke i jedra, kao i “Devojka sa sokolom”, od kojih je prva u vlasništvu muža Goslena, a druga je u posedu Đan Karla Menotija, njenog bliskog prijatelja.
U Parizu izlaže u galeriji „Quatre Chemins”. Odjek izložbe bio je više nego dobar. Konstantin Atanasijević u beogradskom „Vremenu” piše da je „Izložba jugoslovenske slikarke Milene Pavlović Barili izazvala senzaciju među francuskim umetnicima”. Pisac navodi da je razgovarao sa Bretonom koji je izjavio kako je Milenino slikarstvo blisko ideologiji nadrealizma, da Žan Kokto nije skrivao oduševljenje, da je Pol Valeri na izložbi bio čitav sat hvaleći „Devojku sa lepezom”, pošto je po njegovom mišljenju sadržavala najviše onoga što sadrže sve Milenine slike – čiste poezije. Žan Kasu je okarakterisao Milenino slikarstvo kao „sasvim nezavisno“. Neposredno zatim sa izlaže grupom „Nouvelle generation“ u „Galeria Billet“ u Parizu.
U septembru mesecu sa majkom prisustvuje premijernom izvođenju očeve opere „Meduza“ sa orkestrom milanske „Skale“. Vraća se u Pariz gde početkom sledeće godine izlaže na dve grupne izložbe, najpre u Galerie Pittoresque, da bi se potom pridružila jugoslovenskim umetnicima iz Pariz sa kojima izlaže u Galerie Bernheim Jeune. Povodom ove izložbe izašao je tekst u beogradskoj Politici.
Bila je to oproštajna izložba. Milena se te 1939. opraštala i od Pariza i od Evrope. Koliko preteće ratne oluje koje su se nad Evropom nadvijale, toliko i njen nemirni i avanturistički duh, kao da su je mamili da krene u veliku avanturu koja se zvala – Amerika. Prodaje sliku „Anđeli” Sibu Miličiću i zaokružuje sumu novca za koju je kupila kartu i na jednom malom francuskom brodu u septembru kreće na veliki put preko okeana.
A između tog dvojstva njeno umetničko biće i stvaralačka ličnost uspostavljali su prirodni spoj, pupčanu nit između „vizije pesnika” i „opsesije slikara. „Odjek detinjstva” je svojevrsna čežnja, koja se u Mileninoj poeziji ponavlja, kao što neprekidno na njenim slikama traje tuga i seta navučena kao unutrašnji velovi preko duše njenih islikanih likova.
U Americi je u početku teško živela, dok se nije prilagodila sredini. Mučila ju je nostalgija za Evropom, rodnim domom i majkom u dalekom Požarevcu. Počeo je Drugi svetski rat, a da bi obezbedila opstanak bila je prinuđena da se umesto umetnošću, bavi ilustracijama po modnim časopisima. Ilustruje modne časopise Vogue i Town and Country, Charm, Glamour, House Beautifull … ne zaboravljajući duh svojih slika.
Od 1939. do 1945. nastaje njen takozvani američki period gde vidimo kontrast komercijalnog modnog dizajna, portrete ličnosti iz visokog društva sa metafizičkim prizvukom i mističnim religioznim kompozicijama.
1939. godine nastaje i remek – delo „Autoportret sa velom“ koji može da se uporedi s velikim primerima renesansne umetnosti….„a u onoj večernoj haljini od crnog tila sa belom čipkom, a na glavi mi onaj šlajer sa srmom okolo…” Bela i crna čipka i til su kao izveženi, a jedan sasvim tanak crven konac ide od guše na prst desne ruke…Kad sam ga počela bio je nešto vanredno“, piše majci.
U martu 1940. godine u njujorškoj galeriji Julien Levy Galery, Milena priređuje svoju prvu „američku“ izložbu, koja je bila neka vrsta promocije njenog slikarstva. Izlaže kompozicije i portrete iz evropskog perioda. Časopis „Art Njuz“ donosi jednu reprodukciju i pohvalnu recenziju, ukazujući na renesansne uzore, elemente sna, tehniku, nadrealistički prizvuk pojedinih slika. „Misteriozni svet sutona“ (napisala je Rozamund Frost, Milenina prijateljica) pun je čarobne arhitekture i upaljenih svetiljki, svakako kao simbola nekog davnog života i tople porodične kuće sa upaljenom svetiljkom u noći. Ovaj uspeh joj otvara vrata njujorškog umetničkog života.
Početkom 1943. godine na izložbi u United Yugoslav Relief Fund u Njujorku izlaže 28 dela. Izložba je zatim preneta u Vašington u galeriju Korkoran. Frenk Krauningšild, urednik umetničke rubrike Vogue, u uvodu kataloga piše da su Milenine slike slične delima italijanskog petnaestog veka i da je to „izuzetan fenomen u oblasti američke umetnosti“. New York Times navodi da „Moderna renesansa, bio bi možda najbolji opis Mileninog slikarstva“.
Krajem 1943. godine Milena Pavlović Barili udaje se za Roberta Tomasa Astora Goslena, koji je za vreme rata bio oficir avijacije.
U Americi radni dekor i kostime za balet „Sebastijan“, Đan Karla Menotija, koji je prikazan u novembru 1944. godine. Zahvaljujući uspehu koji je postigla sa opremom ove baletske predstave, Milena dobija porudžbinu da izradi dekor i kostime za „San letnje noći“ Viljema Šekspira.
Na proleće povređuje kičmu prilikom pada sa konja. Intenzivno radi za vreme bolesti, iako nosi metalni korset za gornji deo tela. Pozdravlja oslobođenje Beograda preko Radio Njujorka. Iznenada umire 6. marta 1945. godine u svom apartmanu u Njujorku. Urna sa njenim posmrtnim ostacima preneta je u Rim 5. avgusta 1949. Pohranjena je na groblju Testaccio, gde su kasnije sahranjeni i njeni roditelji.
Zahvaljujući želji roditelja i zalaganju Miodraga Protića, 24. juna 1962. godine otvorena je Galerija Milene Pavlović Barili u Požarevcu.